K Đuri i Sidi so v ned’elo, z Préčnoga Trnofca dojšli Ivekovi vénčani kum i kuma. Đurina ščerka Zdénka i zęt Ivo so jih pozvali na obed, jerbo so se né vidli od ženidbe, a toto nedelo so rom nogometâši z Préčnoga Trnofca igrali prinas protiv Enka Glavatišča.

Sida i Zdénka so spravile finoga obeda. Po obedo so sedeli na špricaro.

Đura je né znal, jęli bodo kum i kuma išli na utakmico, a on bi hrml da naj išel – dé se redovito shâja s pajdaš’ijom. Ivek pa igra za Glavatišče! Več je né rezerva. Igra béka.

Vnuk Jožek je na dvoro z decom z vulice, célo odvečerko rital lopto.

Kum z Domašinca je to gledal, čudil se i povéda Đuri i Iveko:

” – Čujte Đura, čul sam ka dénes imate nogometa protiv našega Préčnoga Trnofca! – Vidite Đura, męne vas toti nogomet opče ne zanima! – Toto nagájaje lopte vam je męni bedasto i dosadno! – Ne razmem – kaj tote bodale ki ričejo i gled’ijo ritaje, vidijo vutomo nogometo!? Pa te išče po blati … pa se svâdijo … zričejo, … zbijejo… Za męne so to hrmâki i bodale!”

Đura mo je, kak strajskomo – dâl na praf: “- Męne ti isto, to opče ne zanima! – Néti Iveka! – Vrâk ti nogometa!” Dok je to govoril, poględnol je Iveka, pogutnol kosmâto žabo i ftihnol.

Vura je išla. Kum je samo sedel i sedel i prepovédal, i prepovédal …! Đura se nâdjal ka bodo se kumi pobrali dimo, ka pe na utakmico. Ivek se stiha fkral od stola i skrivęčki odišel!

Pól vure pred utakmicom, kre Đurine hiže se pęla Pepi i z aota mo pęrecka – “kaj čâka”?!

Kum pita Đuro što mo to peręcka!?

Đura vel’i : “- Niiika! – To so moji vatrogasci, pa me zovejo na vežbo! – Neeejdem nikam!”

Frtâl vure kesneše, pęla se Drago, pa mo trbenta za aota – “kaj čâka – ka se ne géne!”!

Kum pita Đuro, što pak mo to vę trbénta – tak nadugoma!?

Đura vel’i: “- Niiika! – To moji so lofci! – Zovjeo me na gađaje! – Neeejdem nikam!”

Onda, nešterno menóto kesneše, pęla se i Drago i peręcka nadugoma – “kaj se ne géne”!?

Kum pita Đuro, što mo to trobénta i kaj ga to po tretji pót zovejo!

Đura vel’i: “- Nęęęznam! – Idem vum poglednem što to trbénta i kaj oče!?”

Đura je odišel vum. Dugo ga ga né bilo…

Dojšel je nutri – prestrâšeni, zbujeni, plaho gledeč!

Kum ga pita: “- Kaj je bilo Đurek? – Se kaj dogodilo?! – Što vam to trbénta?”

Đura mo vel’i: “- Niiika, kume! – Niiika! – Bedastoče!”

Kum ga znova pita: “- Neka je itak bilo da si tak zbujeni i resfucjeni?”

Đura mo znova vel’i: ” – Niiika, kume! … Zapraf, tak je kak si ti kume rękel! – To so naši selski hrmâki, bedâki i bodale! – Céla horda! – Idejo na utakmico!”

Kum pita: “- Đurek, dobro, ali zakaj je to vas tak zbunilo i prestrašilo ka ste tak …?!”

Đura vel’i: “- Niiika, kume! – Kak ste rękli – bodaaale! – Idejo na utakmico z sekirkaj! – I s kol’ičaj! – Z botinaj! – Vel’ijo da so oni láni v novęmbro, tam vu vaši sęli bili biti tak ka so kre Drâfskoga druma bejžali tijam do Paraga! – I vę veliji da bodo jim, po utakmici, sę povrnoli, da bodo jih nafliskali, nađojkali i potrli sakoga aota šteri ima varaždinsko registracijo! – Velim vam kume – to so bod’ale!”

Kum, vel’i Đuri: “- K..k..ak?! – Résen so bodale! – Nego, znâte kaj Đurek, vę smo bili hajdi dugo privas … pa vę … mi idemo… fâla ka ste nas pogostili! – Pozdravite Iveka i Jožeka! – Pa najte nika zam’eriti! – Sam otprite pótna vrâta! – Zbógom … i bez zamere … Adijo!!!”