Pepija je doktor preględal i rękel mo je ka se strašno zapustil! Zatrdel. Zapov’edal mo je ka bi se moral saki dén gibati, pešačiti, jerbo mo je to jako potrébno i hasnovito za tlak i za šečerno bolest. Rękel mo je ka treba dnevno pręjti bâr dęset kilometri peške!

Pepi je razmil. – Doktora treba poslušati! – Napravil si je plana. Nębo hodil polek glâvne ceste dé smrdijo aospuhi, nego bo išel po prirodi, dé cvétje deš’i, ftičeki popévlejo i drévje se zelen’i! – Išel bo črez Pungrad, po Grabanicaj, Mârovco, Dominkošo, po pretetinskomo Štuko, Krčo, Dergęzi, pa prék na Kotrovo, Hlaptič, na dujkosko Rępešico, Topólje, Juratico i nazâj po Trataj na Fidrejak, pa te v Glavatišče!

Tak je i bilo. Zagnal se prvi dén v jutro. Išel je. Žuril se je. Pręjšel je hajdi fugâš póta.

Onda ga je počelo neka ober ritne kosti pikati. Onda ga je pikalo i cpód pod jetraj. Pa i na drugi stráni pod rebraj… Sęl se je v nekšemo gust’išo. Zel si je mobitela i zove Đuro:

“- Đurek drâgi, dójdi po męne! – Né mi je dobro!”

Đura pita: “- A dé si ka dójdem po tębe?”

Pepi veli: ” – Doktor mi je rękel ka nęsmim mirovati, nego saki dén pręjti dęset kilometri! I to délam! – Išel sam peške i postâl sam v nekšomo gustišo, zvun sęla! Z jęne stráni vidim Slakoskoga brega, a z druge nędelskoga turna! Kóli męne so kopr’ive i visoka trâva!”

Đura mo vel’i: “- Pepi, prvo i prvo, męni je doktor rękel ka móram strogo mirovati i nęsmim nikam hoditi jer sam opal z lójtre, a drugo i drugo, z aotom te nębrem iti iskat jer te nam mogel najti, jer ti nęznaš – dé si!”

Pepi mo veli: “- Đurek stvori neka! – Mojoj Lizi naj nika povédati, jer čŕé zazvedi – bo zdigla takšo uzbono ka bodo milicija i vatrogasci méli posla! – Sam te prosim, nekak mi pom’ori! Jer me pod rębrima strašno pika, v želóco jâko šrâjfa a bormeš i švicam …!”

Đura je zvâl Dragija. Povedal mo je kaj je na stvâri. Rękel mo je ka se Pepi móra, po doktorovi uputi, saki dén strogo gibati, a jęmo je doktor rękel ka móra strogo mirovati!

Onda je Drago rękel Đuri: “- Dobro! – Čé je tak, onda bom ja odma vužgal aota i idem po jęga! Đurek bodi bez brige! – Sę bo vredo!”

Đura pita: “- A kak boš znal dé je, čé néti on nęzna dé je?”

Drago mo vel’i: “- Jâ poznam toga krâja prti Slakoskomo brego i mislim si dé je, ali – bom ga zvâl na mobitel! Rękel bom mo da si mislim dé bi mogel biti i da bom se pęlal onót, pa bom postâl, z aotom bom pęręckal i čakal! Ako za pól vure ne dójde do aota i ne jâvi se na telefón ka me čuje, išel bom dale i to bom ponâvlal, tak dugo – dok ga ne nâjdem!”

Đura mo je rękel: “- Čuj, a boš zel z sobom kakše léke – jer mo je hudo i slabo?!”

Drago mo vel’i: “- Bez brige, zel bom i vrâčtvo sobom!”

Tak je i bilo.

Za jęno vuro Đura zove Dragija: “- Si bil Drago? – Si ga najšel?”

Drago veli: “- Je! – Odam sam ga našel!”

Đura pita: “- A kaj mó je z zdrâvjom? – Mo je dobro! – Si mo dâl kakše vrâčtvo?”

Drago veli: ” – Sę je vredo! – Dâl sam mo léka! – Zvrâčil sam ga na lico mesta! – Zel sam z sobom dvâ litre brajdâša i dvé vode! Zótim sam ga léčil i si betęgi so mo odma minoli! Rękel mi je ka je zdrav kak drén i ka se več ne móra – strogo kretati, kak mo je doktor naložil!”

Đura zakrč’i na Dragija: “- O, vrâg te i čoveka! – Pa kaj si i męne né zval ka bi išel s tobom – na toto terapijo?! – Morti bi se i jâ zvrâčil – ka naj móral več strogo mirovati!?”