Đura, Pepi i jive žęne so stâli pred potnaj vrâtaj spom’inali se.

Po vulici je jęn Podravec pęlal s kamijónom gacijova drva i kričal:

“- Drvaaa! Suha gacijova drvaaaa! Zažâgana! Nacépana!”

Đura ga pita: “- Počem?”

Of mo vel’i: “- Klafter – hilado dvésto!”

Đura mu vel’i: “- Kaj si ti nooor?! – Za totę péneze si jâ dopęlam pól šume z Križopotja!”

Đura, pred žęnaj vel’i Perijo: “- Jâ na Križopotjo imam tristo klaftri gacijove šume! – Dopęlam kulko očem! – Pepi, hodi idemo, tpęlamo se zutra z mojim traktorom, naklâdnemo sakomo jęno prikolico i to bo nam dosta za dvé zime! – Može?”

Pepi vel’i: ” – Može Đura! – A imaš papére?”

Đura mo vel’i: “- Pa, to je moooje! – Što ima kaj pitati?! – Naj sam próba!”

Išli so kak so se dospoménoli. Pęlali so se črez Križopotje, pa po klójco… lévo, désno … te pa v brég … dvé hiže, tri pesi i – Đurina šuma!

Postâli so. Đura vužge motórno žago.

Čim je Đura počel brneti z žagom, dobež’i na męjo jęgov prvi sósed Rafo i poče kričati:

“- Đura, kaj délaš v moji šumi?! – Naš valda na mojim pod’iral?!”

Đura mo vel’i: “- To je né tvoja šuma nego moja! – Jâ dobro znám dé je moje, makar sam dęset lét né bil tu!”

Rafo mo vel’i: “- Nééé Đurek! – To je né tvoja šuma! – Čé treba, zovemo mérnika! – Tvoja šuma je tota parcela – pólek, na šteri ga néga néti jęnoga dréva, nego so samo trčki i kop’ije!”

Đura ga onda pita: “- Kak bi to bila moja šuma – dé je sę podrto, čé sam ją né bil tu, f svoji šumi dęset lét i nésam podral néti jęno drévo! – Dé so te moja drva?!”

Rafo mo vel’i: “- Nęęęznam Đurek! – Tu se ti ludi sikak – znâjdejo!”

Onda Đura pita Rafija: “- Ręči ti męni Rafo, a kak to ka je f tvoji šumi né podrto néti jęno drévo, a v moji je podrto sę do zâdjega štrbla?!”

Rafo mo vel’i: “- Jęęę, Đurek! Ją sam tu pólek i jâ svoje – pâzim!”

Đura ga onda pita išče i tó: “- Dobro, Rafo – pre tębi na dvoro vidim na kupo jęno dęset klaftri gacijovoga dréva i to točno takšoga, kakšo je râslo v moji šumi! – Kak je tó?!”

Rafo mo je rękel: “- Đurek rękel sam ti da se tu ludi sikak – znâjdejo! – Moraš znati da sam néti jâ né nikaj hujši od drugih!”

Đura je vę videl da bo išel dimo bez drv! To bo špot i sram’ota. Ova jęgova bo ga poj’ela!

Onda je pital sóseda Rafija: “- Čuj sósed, a bi ti męni prodal klafter totih gacijovih drv ka imaš na dvoro, ka se vę nam dimo pęlal s prâznim?”

Rafo mo je rękel: “… Znâš … pa … ęjda … mooože! – Ali ka naš nigder nikomo povédal ka sam ti jâ prodal drva! – Čé te što kaj pita, te ręči da si si to podral f – svoji šumi! – Dobro?”

Đura je rękel: “- Dobro! – I męni tak paše! – Jer čé povém dóma ka sam drva né nažagal f svoji šumi, nego kupil, ova moja bo me požrla! Só krv bo mi spila! A pajdâši bodo mi se norca delali! – Može! – Prodaj mi Rafo! – Počem so ti?”

Rafo je rękel: “- Klafter – hilado pecto! – I kak smo rękli – nikomo néti réči za męne!”

Đura je pog’utnol kosmâto žabo i on i Pepi so zapęlali k Rafijo vudvór, naklâli klafter gacijóvja, plat’ili hiladopecto i pel’ali se dimo.

Pre Slakofco so na cesti stâli milicajci. Kontrolérali so – sę šteri so pelali drva z šume, čé imajo od Šumarije papére!