Dijana Fekonja Juras, učiteljica je produženog boravka u Osnovnoj školi Nedelišće, ali malo ljudi zna da se uz taj posao bavi i pisanjem tekstova za djecu. Polako postaje prepoznatljiva po svojem talentu, koji se dobro uklapa u njezin redovni posao u školi.
Zamolili smo ju da nam se predstavi te da nam kaže nekoliko rečenica o svojem poslu. “Uživam u svom poslu! Najdraže mi je kad u male glavice prospem nove informacije kojih se oni rado sjećaju ili kad ih nasmijem. Onda su sretni oni, sretna sam ja. Osim pisanja domaćih zadaća, na produženom boravku uvježbavamo nastavni sadržaj iz redovne nastave putem nastavnih listića, matematičkih bojanki, kvizova i sl. Nadalje, u organizirano vrijeme s učenicima provodim razne kreativne i likovne radionice, obilježavamo važne datume kroz godinu i igramo se. Moj rad temelji se na poznatoj rečenici UČENJE KROZ IGRU!”
Zamolili smo Dijanu Fekonja Juras da nam otkrije nešto i o svojem pisanju. “Ono što me posebno veseli je pisanje tekstova za djecu. U tome vidim neko opuštanje, to mi daje mir. Svoje tekstove čitam učenicima u školi i na temelju njih radimo razumijevanje pročitanog. Tako sam im na Dan smijeha, koji se obilježava 10. siječnja, pročitala svoju Neobičnu priču. U njoj žirafa nosi štikle, slon je u ljubičastim hlačama, vuk ima odijelo itd. Smijeh je frcao na sve strane.”
Saznali smo da Dijana surađuje sa poznatom hrvatskom književnicom Sanjom Polak. “Književnica Sanja Polak moje tekstove objavljuje u dječjem časopisu Prvi izbor koji je odličan za učenike razredne nastave. Učiteljicu Sanju Polak osobno obožavam, ona je moj uzor u pisanju i drago mi je što sam ju upoznala neki dan uživo. Jednog dana, voljela bih objaviti zbirku priča za djecu, a započela sam s pisanjem svoje prve knjige. Kad će ona ugledati svjetlo dana, ne znam, ali nadam se da ću i to uspjeti kroz skoro vrijeme. U pisanju vidim sebe, riječi se samo redaju, većina napisanog je iz stvarnoga života uz nekoliko izmišljenih situacija. Potičem učenike da čitaju, da razvijaju svoje čitalačke sposobnosti, da obogaćuju svoj rječnik. Vjerujte mi da će jednog dana uvidjeti koliko su oni bogati znanjem.”
Za kraj smo ju zamolili da nam kaže nekoliko rečenica o svojoj obitelji. “Bez njih ne bih mogla toliko pisati, toliko izmišljati, stvarati. Oni su mi najveća podrška u svemu i obožavam vrijeme provoditi s njima. Moj muž Dario i djeca Hana i Roko, moj su ponos. Šećemo, igramo se, družimo se, upoznajemo nove svjetove. Crtamo, bojamo, kreativno se izražavamo. Djeci prije spavanja čitam knjige, slikovnice koje sami odaberu. Hana rado prepričava tekst koji sam joj pročitala i to je za mene već veliki napredak. Mislim da će i ona krenuti mojim stopama jer je samostalno napravila svoju prvu malu slikovnicu pod nazivom Ivan i proljeće. Nadalje smo zajedno krenule u pisanje i stvaranje njezine druge slikovnice na temu Voće i povrće. Ona je još u nastajanju.” (nl)
