U redakciju Nedelista primili smo priopćenje Hrvatske demokršćanske stranke pod nazivom “Kajkavština prezrena – kajkavci diskriminirani” koje prenosimo u cijelosti:
Od samih početaka demokratizacije u Hrvatskoj, međimurski demokršćani su u svojem programu jezičnu politiku apostrofirali kao ključno nacionalno pitanje, držeći da je jezik jedan od temeljnih identifikacijskih obilježja svakog naroda. Više od stoljeća i pol hrvatski jezik se na razne načine otuđivao od hrvatskog naroda, stvarao se novi, umjetni jezik – ilirski, južnoslavenski, srpsko-hrvatski, jugoslavenski… . Umjesto da “naše” intelektualne, političke i kulturne elite u stvaranju standardnog jezika uključe sve sastavnice hrvatskog izričaja (kajkavski, čakavski, štokavski) u stvaranju tog standarda, militantno i brutalno se iz tog procesa uklanjaju druge sastavnice, osim štokavskog, a u cilju jugoslavenizacije (srbizacije) jezika, a posljedično i mijenjanja nacionalnog identiteta. Ti procesi su osobito naglašeni bili za kraljevine jugoslavije i u komunističkoj jugoslaviji, a represivni pravni sustav omogućavao je nesmetani obračun sa kajkavcima (i čakavcima).
Na žalost, ni u novoj, demokratskoj Hrvatskoj ti procesi nisu zaustavljeni, naprotiv, nastavljeni su, perfidno i qvazi znanstveno. Kreatori i predvoditelji takve politike su isti stari “znanstvenici” i “kulturnjaci” i njihovi sljedbenici sa doživotnim apanažama u hrvatskim znanstvenim, kulturnim i obrazovnim institucijama.
Poradi obrane domovine od agresora, zbrinjavanja prebjega i izbjeglica, te poslijeratne obnove, jezična pitanja su bila na margini interesa, a “vrijedni destruktori hrvatskog jezika” su nesmetano nastavljali svoje rabote.
Danas, trideset godina nakon uspostave slobodne i nezavisne države hrvatske, stanje sa našim standardnim jezikom nikad nije bilo konfuznije, s ozbiljnim naznakama da će projekt stvaranja “jezika regiona” uspjeti mirno, kad se već nije uspjelo represijom i terorom. Postupanje pak, prema prema hrvatskim govorima, osobito kajkavskom, možemo bez rezerve nazvati pokušajem konačnog obračuna sa našim nacionalnim i zavičajnim blagom.
U posljednje vrijeme u Međimurju su se zaredali slučajevi u kojima osobe sa završenim potrebnim stupnjem obrazovanja, u jedinicama predškolskog i/ili školskog uzrasta nisu dobile posao, nije im produžen ugovor za stalni radni odnos – samo zato što se u njihovom književnom izričaju “prečesto dogodi pokoja kajkavska riječ” ili samo zbog toga što njihov govor “ima zamjetni kajkavski prizvuk”.
Hrvatska demokršćanska stranka, Podružnica za MŽ, održala je ovog petka, 15. srpnja 2022. godine Predsjedništvo na kojemu je jedna od točaka dnevnog reda bila problematika, označena radnim naslovom “Kajkavština prezrena – kajkavci diskriminirani” te je nakon održanog razmatranja ove problematike odlučeno da se o zaključcima obavijesti medije i odgovornu javnost. Zaključke sažimamo u sljedeće točke:
- Dekroatizacija hrvatskog jezika traje gotovo dva stoljeća, a kulturne i jezične elite u tom razdoblju iz standarda brutalno eliminiraju sve kajkavske elemente, dok se na široka vrata, uz stapanje sa srpskim, u njega bez ikakvih barijera uključuju turcizmi, germanizmi, hungarizmi, anglicizmi i dr. Sve one koji nisu u službenoj i neslužbenoj komunikaciji bespogovorno prakticirali “jugoslavenski” jezik, sada – “jezik regiona” kažnjava se opakim vrstama represije.
- Istovremeno, na državnoj razini sadržaji na kajkavskom jeziku nemaju pristup. Hrvatski kajkavski jezik (narječje) unatoč višestoljetnom potiranju, još je uvijek živ i bogat ostvarenjima ali ona nemaju šansu za valorizaciju u hrvatskom kulturnom korpusu.
- Sadašnji trendovi isključivanja hrvatskog kajkavskog jezika iz svakodnevne komunikacije sve su izraženiji i poprimaju zabrinjavajuće razmjere. Djeca u jaslicama, vrtićima, od najranije dobi gube kontakt s materinjim (roditeljskim) govorom. U osnovnoškolskom i srednješkolskom obrazovanju korištenje kajkavskog jezika je nedopustivo, izaziva prijekor, podsmjeh i sramotu s posljedičnim vrlo izraženim utjecajem na njihov školski uspjeh, a kod obrazovnog kadra sankcionira se čak i prizvuk kajkavštine u njihovom književnom izričaju.
Rugati se nečijem govoru znači rugati se njegovom porijeklu, njegovom identitetu, njegovom zavičaju.
U službenim i javnim ustanovama međimurski zavičajni govor je potpuno isključen. Osobe koje suvereno ne vladaju standardnim jezikom višestruko su diskriminirane (slabiji uspjeh, nemogućnost napredovanja, nemogućnost zaposlenja, nemogućnost afirmacije u poslu pa i – gubitak zaposlenja).
- U Međimurju se unatoč dogogodišnje mađarizacije i sustavne jugoslavenizacije u svakodnevnom govoru koristi hrvatski kajkavski jezik kao naš službeni jezik i mi to poštujemo i cijenimo. No vrlo agresivno prevladavaju trendovi uklanjanja zavičajnog hrvatskog kajkavskog govora iz života naših žitelja, od predškolskog uzrasta i obrazovanja do najviših obrazovnih institucija. Kajkavštini se naglašeno dižu barijere u svim službenim i poluslužbenim komunikacijama.
Na taj način sračunato i planski se dovodi u opasnost naše najveće blago – slobodni izričaj na zavičajnom, materinskom jeziku.
- Međimurski kajkavski govor je naš ponos, naša posebnost i osobita govorna vrijednost. Pozivamo hrvatske institucije vlasti, znanstvene, kulturne i obrazovne institucije na maksimalnu zaštitu kajkavaca od sveprisutne diskriminacije.
Diskriminacija po govoru jednaka je diskriminaciji po boji kože!
Pozivamo institucije vlasti na zaštitu naše jezične baštine, na pozitivno i afirmativno prihvaćanje hrvatskog kajkavskog jezika u svakodnevnom životu, a pobornike diskriminacije da se pozove na odgovornost radi grubog kršenja pozitivnih propisa (Konvencija UNESCO-a o očuvanju kulturne baštine, Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara).
Tražimo da se u Međimurskoj županiji u predškolskom i školskom odgoju i obrazovanju potpuno slobodno i ravnopravno koristi domaći zavičajni govor u svim programima te da se nastavno osoblje educira i usmjeri u tom pogledu. Za prijem u državne i javne službe (obrazovanje) znanje i korištenje hrvatskog kajkavskog govora mora se cijeniti kao kvaliteta više, mora se uvažavati kao osobita jezična i kulturna vrijednost i umijeće, a ne kao nedostatak.
Očekujemo zrelost i odgovornost izabranih predstavnika vlasti u državnim, područnim i lokalnim sredinama i njihov aktivni doprinos u zaštiti, valorizaciji i očuvanju našeg zavičajnog govora, našeg ponosa i najvažnijeg elementa našeg hrvatskog i međimurskog kulturnog identiteta.
mr. Vladimir Mesarić
predsjednik Odbor za zaštitu kajkavskog jezika
Hrvatska demokršćanska stranka
(foto: Arhiva Nedelist – Vladimir Mesarić u ožujku 2022. na predstavljanju “Grde Knige”)
