U srijedu 17. travnja ministranti župe Presvetog Trojstva iz Nedelišća u zajedništvu sa župnikom i župnim vikarom bili su na izletu u Sloveniji. Posjetili su grad Ptuj, Žičku kartuziju i Stari Grad Celje. “Uz lijepe razglede, molitvu, zajedničko druženje dan je uistinu bio blagoslovljen.”
Najprije su posjetili grad Ptuj. Prošetali su kroz centar Ptuja, obalom rijeke Drave, te se zadržali u molitvi u crkvi sv. Petra i Pavla. Nakon Ptuja krenuli su prema Žičkoj kartuziji. Osnivač samostana bio je štajerski markgrof Otakar III Traungauer. On si je zadao zadatak da doseli francuske monahe iz njihove Grande Chartreuse (Velike kartuzije) i omogući im rad i život u Sloveniji. Prve samostanske građevine izgrađene su 1160. godine. Samostan je isprva građen i uređen po uzoru na matični samostan Grande Chartreuse, što znači da su izgrađena dva samostana. U gornjem samostanu sa velikom crkvom sv. Ivana Krstitelja živjeli su pravi zaređeni monasi u vrlo strogim uvjetima. U donjem samostanu Špitaliču, sa manjom kasnoromaničkom crkvom, živjeli su u nešto slobodnijem režimu njihova braća laici. Njihova crkvica Marijinog navještenja ima najstariji romanički portal u Sloveniji.
Tokom svog viševjekovnog života monasi su se pored religioznih bavili i svjetovnim zanimanjima, između ostalog pekarstvom, mlinarstvom, staklarstvom i brojnim drugim zanatima, koji su u to vrijeme donosili novac i nešto vrijedili. Ponajviše im je od ruke išla medicina i farmacija, naročito biljni lijekovi i ljekovite trave.
Kad je 1782. car Joseph II dekretom ukinuo djelovanje brojnih crkvenih redova i njihovih samostana, tadašnjih 15 monaha se razišlo po svijetu, pa je počeo propadati. Nakon nekoliko dekada propadanja samostanske građevine kupio je 1828. knez Weriand von Windischgrätz. Njegova obitelj koristila je samostan za kojekakve svrhe sve do kraja Drugog svjetskog rata.
Danas je Žička Kartuzija kulturno-povijesni spomenik. Na samom ulazu u samostan nalazi se Gastuž, najstariji ugostiteljski objekt u Sloveniji, koji djeluje od 1467. godine. Poznat je i po tome što u svojoj zbirci ima i srednjovijekovne kuharske recepte. Pored stare gostionice, turisti mogu razgledati samostanski vrt sa alejama ljekovitog bilja, brojne izložbe i samostanske zbirke, zatim degustirati onodobne specijalitete, naučiti ponešto o srednjem vijeku i kupiti suvenire. Poslije Žičke kartuzije posjetili su Stari Grad Celje.
Prvi temelji starog celjskog dvorca postavljeni su još u drugoj polovici 12. stoljeća, a sjećanja na burnu prošlost dvorca i obitelji koja je ovdje živjela danas čuvaju uzbudljive legende, izložbe i interaktivna iskustva koja privlače domaće, ali i strane turiste.
Celje je najveći srednjovjekovni dvorac Slovenije poznat i kao “grad grofova”. Procvat doživljava za vrijeme grofova Celjskih u 15. stoljeću, a ta je obitelj jako poznata i u Hrvatskoj zahvaljujući legendi o Veroniki Desinićkoj i njezinoj nesretnoj romansi s mladim grofom Fridrikom Celjskim. Legenda kaže da se Fridrik zaljubio u seljanku Veroniku te ju u tajnosti oženio, no kada je to čuo njegov otac, njega je zatvorio u kulu, a Veroniku utopio i zazidao u zid Velikog Tabora. Kula u kojoj je Fridrik bio zatočen nalazi u starom gradu Celju te se zove Fridrikova kula.
Još jedna legenda koja se veže oko Celja je i priča da je kralj Žigmund oženio se Barbaru Celjsku, poznatiju kao ‘Crnu kraljicu’ s Medvedgrada, upravo u starom gradu Celje. Barbara Celjska posebno je intriganta ličnost te slovi za jednu od najpoznatijih vještica naših krajeva.
Stari grad Celje ima nekoliko vidikovca, a najbolji se nalazi na vrhu Fridrikove kule. S tog mjesta puca prekrasan pogled na Celje i okolicu.
U podrumu Fridrikove kule pak se nalazi Teater groze, odnosno muzej sprava za mučenje. Sprave koje se mogu vidjeti datiraju iz razdoblja od 16. do 18. stoljeća, koje je obilježeno strašnim i okrutnim nasiljem nad ljudskim tijelom. (žn)
