Ovih dana, mnogi nacionalni mediji, pa čak i mediji iz susjednih država, raspisali su se o slučaju nogometnog trenera koji je tužio klub zbog neisplate honorara. Tako npr. srpski “Blic sport” piše u naslovu “KO JE OVDE LUD!? Trener tužio hrvatski klub i izgubio jer NEMA DOKAZA da je trenirao igrače!”
Akteri ovog spora upravo su iz općine Nedelišće. Sudski spor pokrenuo je trener Siniša Trajbar (Fito) iz Čakovca, rodom iz Nedelišća, protiv nogometnog kluba Pobjeda iz Gornjeg Hrašćana.
Prema pisanju Večernjeg lista, trener tvrdi da je s klubom Pobjeda početkom 2018. usmeno dogovorio suradnju i da je na temelju tog dogovora od 1. veljače do 31. svibnja 2018. obavljao dužnost trenera, te da se klub obvezao plaćati mu mjesečnu naknadu. Po prestanku suradnje nakon samo četiri mjeseca dogovorili su se, navodi u tužbi, da će mu klub najkasnije do kraja 2018. isplatiti preostali dug. No, kako mu je klub isplatio samo dio, odlučio je angažirati odvjetnika.
U klubu osporavaju da je tužitelj kod njih obavljao posao trenera i sve ostale navode iz tužbe. Uvidom u dokumentaciju Hrvatskog nogometnog saveza utvrđeno je da nema podatka da je nakon svibnja 2011. bio trener bilo kojeg kluba, pa tako ni Pobjede. U nekim zapisnicima s odigranih utakmica NK Pobjede od 1. veljače 2018. do 31. svibnja 2018. naveden je kao predstavnik kluba, no ni u jednom kao trener. O tome je li u stvarnosti obavljao posao trenera seniorske ekipe, nije predočio nikakve relevantne dokaze, a ne postoji ni pisana dokumentacija.
Tužitelj tvrdi da je u ta četiri mjeseca kao trener održao 36 treninga i 15 utakmica, što prvenstvenih, što prijateljskih, no ni za to nije priložio dokaze, kao ni za isplate “na ruke” od strane određenih osoba iz kluba. Općinski sud je stoga nepravomoćno odbacio tužbeni zahtjev i odredio mu da mora platiti 1000 kuna troškova postupka.
Ne ulazeći u argumentaciju ili pravednost ijedne strane u ovom postupku, žalosno je u čitavoj priči što će, osim ismijavanja aktera i loše reklame za čitavu Hrvatsku, sve ostati na prepucavanju trenera i seoskog kluba.
Upravo ovaj slučaj ponajbolje otkriva sve probleme međimurskog, pa i hrvatskog nogometa. A oni koji su zaduženi za organizaciju nogometa i njegovo funkcioniranje, ostat će neimenovani.
Klubove u međimurskom nogometu već dugo muče problemi tipa: zašto klubovi u 6. (šestom!) rangu natjecanja moraju imati licencirane trenere kojih očito nema na slobodnom tržištu ili su preskupi, pa se onda posljedično ustalila praksa da pravi treneri rade na klupi kao predstavnici kluba, a službeni treneri uopće ne treniraju klubove. Je li doista završeni Kineziološki fakultet nedovoljna stručnost za vođenje seoskog kluba u 6. rangu natjecanja?
Zašto nogometni savez nije definirao i izborio poseban tretman isplata naknada trenerima iz neprofitnih klubova pa se one moraju raditi “na ruke”? Zašto se isplate trenerima iz klubova, koji su neprofitne organizacije financirane donacijama članova i lokalnih simpazitera, tretiraju jednako kao i honorari u multinacionalnim kompanijama?
Hoćemo li u konačnici sve ostaviti na sukobu trenera koji nema dokaze, i sela u kojem stotinjak gledatelja mora imati potpunu amneziju i ne znati tko ih je trenirao jedno proljeće?
Ili ćemo se zapitati što sve ne štima u hrvatskom nogometu i kako to popraviti? Tu negdje leži razlika između uređene i “slučajne” države.
(franjo cimerman, ml., foto: arhiva Nedelist)
Napomena uredništva: Trener, spomenuti u tekstu, posjeduje trenersku C licencu, koja je potrebna za navedeni rang natjecanja, te ona nije izvor nesuglasica.
