Što poslodavci misle o trenutnim mjerama i pomoći poduzetnicima, možete pročitati u nastavku, a tekst smo preuzeli s web stranice Knjigovodstva Cimerman (www.cimerman.hr) i prenosimo ga u cijelosti.
Radnicima i poslodavcima koji su u vrijeme pandemije zatvoreni ili im je u većoj mjeri ograničen rad, ili pak je pojedinim radnicima ili članovima poslovodstava određena samoizolacija, država nadoknađuje neto plaću i otpisuje doprinose na tu plaću. Refundacija neto plaće radnika i obrtnika u dosadašnjim iznosima je samo socijala za njihovo osobno preživljavanje i preživljavanje njihovih obitelji.
Pozitivno je u tim mjerama i to što se one donose generalno, za sve poduzetnike i struke.
Međutim, potrebno je ponovno afirmirati pitanje – zašto financijski teret oboljenja (radnika i privatnih poslodavaca) od korona virusa, u cijelosti pada na teret poslodavaca?
Poslodavac radnicima oboljelim od korona virusa mora za prvih 42 dana njihovog bolovanja isplaćivati neto plaću i plaćati sve poreze i doprinose na taj izdatak, kao da radnik radi. To znači da je u RH definitivno riješeno da će poslodavci (realnog sektora) u cijelosti snositi teret oboljenja od COVID-a 19, kako svojih radnika tako i svoje osobno bolovanje (prva 42 dana, a bolest u pravilu dulje i ne traje) i svih drugih troškova svoje tvrtke u slučaju zaraze korona virusom, osim socijale za osobe u samoizolaciji (koje ionako ne rade).
Zašto takva nedaća epidemije nije u ravnini sa socijalnim tretmanom samoizolacije radnika ili poslodavca, kad već Vlada Republike Hrvatske vrlo pompozno publicira financijsku pomoć Europske unije, koja je – namijenjena gospodarstvu za saniranje posljedica ove epidemije!
“Europska komisija je 13. listopada 2020. odlučila produljiti područje primjene privremenog okvira za državne potpore, koji je donesen 19. ožujka 2021. (…) Izmjenom se uvodi i nova mjera kojom se državama članicama omogućuje da podupru poslodavce koji su zbog pandemije koronavirusa tijekom prihvatljivog razdoblja pretrpjeli pad prometa od najmanje 30 %. Time će se osigurati potpora za dio fiksnih troškova korisnika koji nisu pokriveni njihovim prihodima…” govori Proširenje Komunikacije o koordiniranom gospodarskom odgovoru na pandemiju koronavirusa, od 13. ožujka 2020.
Pa – za što to Vlada RH treba prije i više osigurati potporu i pomagati sredstvima Europske unije, ako ne troškove oboljenja ljudi, pomoć za preživljavanje radnika i poduzetnika oboljelih od epidemije COVID-a19?!
Prema pravnom shvaćanja radno socijalne regulative, bolest COVID-a 19 mora se staviti ispred razine npr. ozljede na radu ili profesionalnog oboljenja (za koje HZZO regresira plaću u cijelosti, od prvog dana bolovanja i otpisuju se porezi i doprinosi). Kod etabliranja korone virusa, kao i u slučaju ozljede na radu i profesionalnog oboljenja, privremenoj nesposobnosti za rad prethodi liječnički komisijski akt (kod korone virusa je to ocjena Epidemiološke službe, a kod profesionalnog oboljenja i nesreće na poslu to je ocjena komisije HZZO-a), i ne postoji čak ni logika da se trošak “zdravog izbivanja” radnika s posla, poslodavcu refundira od strane države i to u cijelosti, a opaka bolest svjetskih razmjera – ne!?
U jednom demokratskom i poticajnom sustavu, obrtnicima bi kod ovakve pandemije trebalo naknaditi i druge posredne i neposredne troškove, kao npr. trošak njihovog dugotrajnog gubitka (dijela) tržišta, trošak gubitka komunikacijske dinamike s kupcima i dobavljačima, kumuliranja dugova od kontinuiranih i ranije preuzetih obveza, trošak gubitaka uslijed manje kupovne moći građanstva, trošak gubitka sredstava amortizacije, zaostajanje u reinvestiranju, uskrati rezerviranja itd. Dio pomoći gospodarstvu se čak i ne mora činiti neposrednim dijeljenjem sredstava, već npr. smanjenjem SVIH poreza, doprinosa i parafiskalnih nameta u razmjeru pada ukupnih prihoda subjekata u usporednim razdobljima, za nadolazeće razdoblje od npr. godinu dana i sl. Pitanje visine PDV-a nipošto nije dobro problematizirati samo u okviru jedne vrste djelatnosti, jer PDV zavisi od prometa djelatnosti koje rade, a za one koji ne rade, ovog časa je potrebna druga vrsta – terapije.
Samo tako hrvatsko obrtništvo može osjetiti da netko o njemu istinski brine i cijeni njegovo dugogodišnje plaćanje – najviših poreza i doprinosa u Europi i samo tako hrvatsko obrtništvo može izdržati i preživjeti. (C.)
