Ovih dana zasuti smo polemikama između zagovornika i protivnika Istanbulske konvencije.
Zagovornici potpisivanja ovog akta guraju u prvi plan intenciju “zaštite žena od nasilja”, iako je svima jasno da se Konvencijom protežira pojam “roda” koji relativizira antropološko počelo ljudske samobitnosti, a zapostavlja pojam – spola.
Da li se Istanbulskom konvencijom štite žene od nasilja? Ne! Žene se štite od nasilja zakonima odnosno, efikasnom provedbom zakona. Ukoliko se dogodi eksces nasilja u obitelji, policija će reagirati u skladu s Kaznenim ili Prekršajnim zakonom, Odvjetništvo pokrenuti postupak u skladu s Kaznenim zakonom, a Sud osuđuje nasilnika i provodi sankcije prema Kaznenom ili drugom zakonu. Dakle, u svakoj zemlji građane se štiti od nasilja – zakonima a ne nikakvim konvencijama.
Naš Kazneni zakon je već 2000. godine uredio sankcioniranje svakog oblika nasilništva, zlostavljanja i drskog nedopustivog ponašanja prema ženama (i drugim osobama). Ovaj Zakon dopunjen je novim ekspliciranjem odredbi o nasilničkom ponašanju 2006. godine, a Zakon je dopunjen ponovno 2013. i 2015. godine. Povrh toga 2003. godine donesen je Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji koji je također više puta dopunjavan.
Što nedostaje našim zakonima da bi se žene – još bolje zaštitilo od nasilja? U traženju takvog rješenja brzo će se složiti i ujediniti i “lijevi” i “desni”, i “europejci” i “nacionalisti”, i “ustaše” i “partizani” i kršćani i anarhisti i oni treći!
Pozitivni zakoni ove zemlje i njihovo provođenje jedini utvrđuju kiterije i razinu zauzetosti države za zaštitu žena od nasilja. Ono što je u Istanbulu napisano 2011. godine nitko od nas ne prihvaća. O tome, ako treba i deseti puta promijeniti ili dopuniti Kazneni, Prekršajni ili Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, brzo ćemo se svi složiti i razini riješiti problem zaštite žena.
O Istanbulskoj konvenciji, koja u celofanu prihvatljivih i humanih ambicija skriva i terminološke podvale koje sa zaštitom žena nemaju baš ništa zajedničkog, Konvenciju koju su u 6 godina bjesomučne kampanje ratificirale samo 24 od 47 članica Vijeća Europe (i Njemačka je odbila ratificirati ovu Konvenciju) odnosno, samo 14 od 28 članica Europske unije, u Republiku Hrvatsku, opterećenu sadašnjim specifičnim podjelama, unosi samo novi razdor, a pitanje koje je tobože presudno u Konvenciji – o zaštiti žena, uopće se njome ne rješava (tako je i Njemačka obrazložila svoje odbijanje ratifikacije). To nameće pitanje, da li je zagovornicima Istanbulske konvencije uopće stalo do rješavanje problema u čijem rješenju smo suglasni ili im je stalo – po što, po to ratificirati hermafroditske termine iz Konvencije, oko kojih se nikada nećemo složiti, nego samo još dublje podijeliti.
O “europejskoj” motiviranosti hrvatskih zagovornika Konvencije, dovoljno je reći samo “dajte najte”! Ta, već 15 godina imamo svakojake europske konvencije i rezolucije iz primarne i sekundarne pravne regulative EU-e, kao – one o zabrani komunističke ideologije, o zabrani simbola i znakovlja zločinačkih sustava, pa se unatoč tome svakodnevno popikavamo na “smrt fašizmu”, “kezet čokolom”, spomenike ubojicama i crvenu zvijezdu! O tim konvencijama i rezolucijama današnji gorljivi zagovornici “modernog europeizma” šute. Neka i dalje šute.
Franjo Cimerman st.
